Postoje ljudi koji imaju dovoljno novca, ili dovoljno puteva do njega: raspon te dovoljnosti jako je širok i mnogima neshvatljiv; zapravo, jednima je – kako to već biva - neshvatljivo ono što je drugima shvatljivo. Nekome je dovoljno malo ili gotovo ništa (jer savršenih, kojima je ništa dovoljno – nema; konačno – i samo nemanje kao potreba - jest neudovoljenost, potrebitost, neravnoteža). 
No, ljudi kojima je dovoljno – stabilniji su u pravilu od ostalih, ne razdiru odnose, ne iscrpljuju druge ljude, ne traže kruha preko pogače. Ne čine u pravilu ovaj svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše to što ovise o novcu kojeg imaju, ili kojeg neće izgubiti. Ili, kako kaže jedna mudra o gladi: na ovom svijetu ima dovoljno da se nahrane gladni, ali ne i siti.
Postoje i ljudi koji nemaju dovoljno novca ili se boje kako nemaju puteva do njega; ili novca jednostavno nemaju, ili se snažno boje da će izgubiti i ovo što imaju. Većinom, to su ljudi kojima uistinu ništa nije dovoljno, utapaju se u vrtlozima svojih želja i vuku u njih sve oko sebe. Ili, imamo – gledajući ih – pravo upitati se: jesu li želje vrtlozi i spirale što nas vuku na dno - ili tek obični krugovi; čak i ako uspiješ ispuniti jednu – u tom si času ponovno na istome mjestu gdje si bio kada si je i poželio; opet si na početku – na mjestu gdje ćeš poželjeti novo. 
Najžalosniji slučaj među njima su ljudi što su čitav svoj vijek potratili radeći, a sada nemaju dovoljno za pristojan život. Kakav je smisao života koji je utrošen za to da svršio u bijedi i siromaštini - ako pored toga u njemu ne postoji baš ništa što bi čovjeka iz toga uzdiglo?
Ti su ljudi jamci za pukotine u tlu pod nama; ne znaš kakvi će osvanuti ako su negdje nekakvi zanoćili; štogod se čitavo pred njih postavi – oni osjećaju svoj neupitan poziv da to raspolove, rastave, kako bi pokušali ponovno sastavljati i stvarati ono čega još nije bilo. Ljudi pored njih u pravilu pate više no pored onih prvih: ako ih prvi ne umaraju svojom dosadom i ravodušnošću od koje se ponekad čini da bi se i svijet prestao vrtjeti - drugi ih slamaju svojom nestalnošću i žudnjom. 
Ne valja se zavaravati, pa za neke ljude misliti da imaju previše novca; radi se u stvari o tome – da je to što imaju, ili bi mogli imati - za te ljude premalo; radi se o tome da to oni baš tako doživljavaju. Baš time čine svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše već to što bi netko drugi na njihovu mjestu sa istom količinom novca bio zadovoljan, ili se barem ne bi bojao da će taj novac izgubiti.
Ako smo igdje i ikada najmanje ljudi – to je onda u času kada na dlanu držimo novac. Tek kada zaboravimo na novac i sve što on nosi – ako nam to katkada doista i uspije – najbliži smo sebi i drugima.
Ne umijemo više živjeti bez novca, a zapravo – niti s njim.

Suma summarum lud sam, ništa ne ide od ruke.

Vijesti iz nesvijesti, Batine zbog  pentagrama,  ne mogu vjerovati, gradonačelnica osuđuje nasilje kao način rješavanja problema, ha, tu zbilja ima problema. Jučer se nisam usudio ni napisati, izložba Marine Abramović je puna pentagrama, valjda je zato zabranjena mlađima od 16, a pentagramje kako očito podučavaju djecu u Sinju simbol Sotone osobno. Dosjetio sam se kako Marinu ipak predstviti našem pučanstvu, i mi Irfan view za trku imamo, pentagram je ovo zvjezdasto što se samo nazire.

Prazneći potkrovlje u kojem bismo trebali imati mlade gošće, pored zbirki raznovrsnih rizli, koje ću ostaviti, možda im zatrebaju i pljoski, našao sam Nikon identičan ovom kojeg koristim, ali čitavog ekrana, pokušao ga osposobiti, javlja da su nove baterije prazne i gasi se. To mi je bio izgovor za sići do Korza i uloviti par motiva.Nitko ne želi staviti čitav ekran na funkcionalni fotić, kažu, za svaki Nikon kvar mora se slati u Zagreb.

Inače nakon povratka gospodin Keka na trenersku klupu i moje društvo je aktiviralo navijanje za Rijeku. Pogled na mural i nebodere iz mog vrta.

Preksinoć smo imali glazbu s računala u vrtu od Cohena nadalje, fotić me uspješno iznenadio, u momentu kad ni ja nisam jasno vidio u mraku drugaricu pri fotografiranju, on jest.

Svaka generacija kod nas mora izgleda odrastati uz ista sranja o kojima je mladi Houra pisao pjesme, dok nije sazrio, shvatio da treba prehraniti obitelj, a rat je dobra šansa za biznis s nekim novim filmovima. Ova generacija nema studentske demonstracije, i bolje, studenti su zauzeti plakanjem uz "emotivnog" Tompsona u Šibeniku.

Mrzim kad me se površno čita, izuzetno rijetko pišem o Nijemcima i Njemačkoj, moji su postovi o Berlinu, koji ne bi bio glavni grad da je Hitler pobijedio,a i upitan je njegov status, ako najjača stranka AfD, o čijim biračima Alexxl piše kad opisuje Nijemce, preuzme vlast. Ja sam jučer čuo na glavnoj TV samo neku važnu nadahnutu babu, kako mladi za razliku od vršnjaka s trulog Zapada oba spola radu idu u vojnike i spremni su i životom braniti tekovine slobode i demokracije, deja vu.

Neke fotke nisam objavio jer ih je trebalo samo malo posvijetliti, na ovoj se vide tri kolodvora o kojima sam pisao, te četvrti možda i najveći na kojem je bio čuveni Checkpoint Charlie. O tome možda u kvizu, ako platforma preživi.

Cura ispred Gropius muzeja, koji mi je ostao u lijepom sjećanju i odnosom prema umirovljenicima, posvijetljena cura, nije više perfektna kao u polumraku.

Došlo je do promjene u anketi, ove cvike su izbile na moje iznenađenje, na diobu prvog mjesta, usput prvi riječki selfie nakon Berlina.

Za kraj i znojava fotka s vrelog asfalta slučajne prolaznice, ulice su inače sablasno puste.

Voljela bih sada biti na moru